U zemlji dida mog – I noga u guzicu je korak naprijed!

Piše: Ivana Perić

Svako vrijeme iznjedri svoje heroje i antiheroje, pa tako i sadašnje. Dosta ih smatra kako je Plenković – antiheroj, no svejedno (pasivno) podržavaju trenutno stanje u koje smo dovedeni raznim političkim odlukama (novoizabrane) Vlade. Jedna od njih je nekontrolirani ‘uvoz’ migranata iz trećeg svijeta. Čitajući komentare ljudi po člancima i društvenim mrežama vidljivo je kako većina u tome ne vidi problem…

Svako vrijeme iznjedri svoje heroje i antiheroje. U sadašnjem vremenu jedni od njih su globalističke figure postavljene na pozicije koje im daju kakvu takvu moć nad podanicima kojima (misle kako) vladaju. 

Tako je nekima njihov heroj poražena Kamala kojoj su glavne preokupacije bile abortusi, koje je bilo moguće napraviti i u sklopu njenih predizbornih okupljanja kao i vazektomije (za svaki spol ponešto), primanje milijuna migranata u posrnulu ekonomiju, omogućavanje promjene spola djeci i financiranje istog zatvorenicima dok istovremeno nije pružala nikakvu (financijsku) pomoć stradalnicima u raznim nepogodama koje su pogodile Ameriku u zadnje vrijeme.

Sada kada nije izabrana ljudi, kojima su to bili razlozi njihovog odabira, govore o ‘sumraku civilizacije/demokracije’. Uplakane majke tješe svoje, začudo isto, uplakane maloljetne kćeri koje se boje kako neće moći abortirati svoje dijete ako će to htjeti. Suzama zapravo govore kao da je to već i planirano.

Tako su, manje-više, i ‘naši’ mediji prenosili predizbornu kampanju i klicali za Harrisovu pa je npr. ’24 sata’ na naslovnici, nakon rezultata koju je zauzela mračna slika Trumpa, pitao svoje čitatelje je li ih strah. Moju kolegicu s posla JE. Kamala je njen heroj a moj antiheroj.

Plenković joj nije heroj a, gle čuda, nije ni meni. Zapravo, dosta ljudi tako misli. Ali svejedno (pasivno) podržavaju trenutno stanje u koje smo dovedeni raznim političkim odlukama (novoizabrane) vlade. Jedna od njih je nekontrolirani ‘uvoz’ migranata iz trećeg svijeta.

Čitajući komentare ljudi po člancima i društvenim mrežama vidljivo je kako većina u tome ne vidi problem. Tako misle i Zadrani, kojih je došlo u desetinama na nedavni prosvjed nakon seksualnih napada na 11-godišnje djevojčice u njihovom gradu. Pritom će ‘drukati’ za neki od hrvatskih klubova i reprezentaciju, pjevati i slušati Thompsona, žaliti se kako su mladi, za koje nije bilo posla, protjerani iz Hrvatske pa sad moraju dolaziti migranti za koje ima posla.

Kako sad to? Kažu neki kako nam treba radnika jer ima i ljudi koji ne žele raditi, što je svakako djelomično istina, no umjesto da se njih pozitivnim mjerama usmjeri, a može se naći načina, na pronalazak posla ili prekvalifikaciju bira se ovaj način koji vodi, smatram, u propast.

Poslije završetka svojeg fakultetskog školovanja prijavom na burzu rada upućena sam na sastanak kojim su me trebali usmjeriti na poslove srodne mojem obrazovanju. Među prvim pitanjima je bilo: “Jeste li razmišljali o odlasku u druge zemlje EU-a?” Jer, to je valjda posao hrvatske burze rada.

Zanima me usmjeravaju li danas tako strane radnike? Sigurno ne, kao prvo njima je posao osiguran, a kao drugo njih ne smijemo poslati drugdje, plaćat ćemo penale EU. Slatko!

Inače, premijer Mađarske odlučio je upravo to, plaćati dnevno milijun eura ‘kazne’ za ne primanje stranih radnika dok istovremeno Irska dnevno plaća 6 milijuna eura za smještaj stranih radnika.

Mogućnost odluke očito postoji, i na svakom (anti)heroju na čelu države ipak je ta odluka. Naš premijer je svoju odluku svakako donio, zato nas i bombardiraju najavljenim porezima na nekretnine jer negdje ipak treba smjestiti pridošlice. Odlaskom na portale i grupe za iznajmljivanje stanova vidljiv je porast broja nekretnina koje se iznajmljuju isključivo ‘radnicima’.

Velik broj stranih radnika radi u dostavnim službama, no čujem od prijatelja koji radi u jednoj od njih kako je posla sve manje. Baš čudno, u trenutnoj situaciji nakon uvođenja eura i inflacije, a smanjeni opseg posla se većinom usmjerava na strane radnike.

Neki predviđaju krah takvih dostavnih službi u sljedećim mjesecima. Također, napokon su shvatili u raznim taksi službama kako vožnja s vozačem bez vozačke ili bar znanja vožnje, uz nepoznavanje hrvatskog, a čak i engleskog jezika koji ni nije službeni jezik naše zemlje ali je svakako univerzalni jezik, bez bar osnovnog poznavanja grada – nije sigurna.

I kako će pristizati i pristižu razni prigovori, pa su napokon, čujem, odlučili pročešljati situaciju. Velik broj radnika radi i u ugostiteljskim objektima, dućanima, pekarama, na radilištima raskopanog Zagreba, gradilištima nekretnina, postavljanju vodovoda, čišćenju kuća ili firmi, čuvanju djece, njezi bolesnika…

Neke udruge i grupe ljudi pozivaju na bojkot svih firmi koje zapošljavaju strane radnike, no sada je to već rasprostranjeno i smatram da neće uroditi plodom. Treba li (uopće) tjerati te ljude? Zanima me kako je njihov boravak ovdje uopće reguliran? Imaju li ti ljudi radne dozvole? Na koliko dugo?

Nedavno je Slobodna Dalmacija izvijestila kako od 40 tisuća stranih radnika koji su tu dulje od godine na tečaj hrvatskog jezika ide samo njih 67!

Utječe li to na reguliranje boravka tih ljudi? Koliko stranih radnika je uopće dovoljno za ovu prosperitetnu Plenkijevu ekonomiju? Ima li neki konačni broj? Možemo li dio najboljih ostaviti, ostalima se zahvaliti? Što kaže Ursula?

Možemo li, ako nam već nedostaje radnika u određenim branšama, npr. drukčije i ciljano organizirati sustav školstva? Treba li nam toliko formalnog obrazovanja? Treba li nam toliko fakultetski obrazovanih ljudi? Trebaju li nam ‘šljakeri’? Gdje su Romi, zašto njih ne educiramo i zapošljavamo? To su neka pitanja koja meni padaju na pamet.

Neki ljevičari koje poznajem, glasači Možemo sekte, govore kako je multikulturalnost lijepa dok pritom uživaju u tradicijama našeg naroda, glazbi, hrani, piću, običajima, načinu života itd., kojih će neminovno biti sve manje ukoliko se promjeni drastično struktura stanovnika Lijepe naše.

Isti takvi ne prate ništa izvan službenog i kontroliranog narativa, pa ne znaju da se isto (zamjena stanovništva) događa u cijelom zapadnom svijetu. Također, vjeruju kako strani radnici sami dolaze do Hrvatske, valjda se Plenkovićeve slatke riječi prosperiteta daleko čuju, preko puno mora i gora, a ne kako su tu ciljano usmjereni.

U sličnim razgovorima sam sudjelovala i na raznim društvenim mrežama gdje Hrvati opravdavaju sve veći dolazak stranih radnika. Uspoređuju odlazak hrvatskih ratnih izbjeglica za vrijeme Domovinskog rata, u npr. Njemačku, s dolaskom stranih radnika u Hrvatsku.

Ili odlazak Hrvata u novije vrijeme zbog iste prosperitetne politike, zbog koje sad dolaze niskokvalificirani strani radnici, u države EU-e. To je valjda dobra kompenzacija.

Odlazak bijelih Hrvata, ajme rasizma, u srodne zemlje na istom kontinentu sa sličnim načinom i kulturom života je isti kao dolazak stotina tisuća stranih radnika koji nisu sreću odlučili potražiti u naprednijim zemljama u svojem okruženju ili bar kontinentu. Kažu – samo su došli raditi.

Vjerojatno je većina njih stvarno zato i došla, ali neće kod nas samo raditi. Valjda moraju i živjeti. Koliko njih su samci? Misle li osnivati obitelj? S kim to misle? Hoće li oženjeni dovesti svoje obitelji u Hrvatsku? Misle li uopće ostati ovdje? Samo iz nekih od tih zemalja dolaze pripadnici oba spola. Što je s ostalima?

Vjerujem da većina Hrvatica nije naklonjena vezama sa stranim radnicima. Imaju li ti ljudi seksualne potrebe? S kim ih upražnjavaju? Jesu li u celibatu kao ljevičarke u SAD-u nakon pobjede Trumpa?

Dio tih radnika dolazi npr. iz Indije koja je, nažalost, poznata po grupnim silovanjima. Ima li takvih stranih radnika među ovima koji su pridošli?

Kažu da generaliziram, ali zašto i ne bi kada su podaci dostupni i ne želim se pretvarati da ne postoje. Opravdavaju to time da i među Hrvatima, i svećenicima, ima silovatelja i pedofila. Nažalost ima, ali to ne može biti alibi da se takva pitanja ne postavljaju.

To su ljudi koji nisu građani s urođenim državljanstvom i za primanje stranih ljudi kontrole bi trebale biti stroge. Mislim, ako država pazi što prenosimo preko granice od materijalniih dobara onda valjda pogotovo treba paziti kakvi ljudi ulaze i žive u tim granicama.

Također, neki strani radnici dolaze iz zemalja u kojima žene nemaju prava kao što imaju žene u našem društvu. Zašto je to podržavateljima zamjene stanovništva prihvatljivo dok istovremeno izbacuju žuč pri komentiranju ‘klečavaca’, ali ne onih koje Tomašević i slični podržavaju?

Takvi se boje da će žene u Hrvatskoj postati drugotne jer neki muškarci mole za moralne vrijednosti u koje vjeruju i smatraju ih ispravnima. A paradoksalno, oni ni ne vjeruju u moć molitve. Čega se onda boje? Uostalom, ne bi znali za molitvu ‘klečavaca’ da im mediji to ne bace kao udicu, koju zagrizu svaki mjesec.

Puno je pitanja koje ova tema otvara a odgovori se zapravo sami nameću promatrajući zemlje koje imaju dulji staž ciljane imigracije. Guranjem glave u pijesak možemo očekivati samo isti ishod.

Iako se dolaskom stranih radnika već dogodio poveći broj incidenata smatram kako bi se stvari mogle promijeniti, ili bar revidirati jedino u slučaju eskalacije.

I noga u guzicu je, kažu, korak naprijed.

Udruga Hrvatski Ratnik