Piše: Vjekoslav Krsnik
Bilo je samo pitanje vremena kad će sukob između predsjednika države i predsjednika Vlade eskalirati do točke koja će samo potvrditi da se Republika Hrvatska nalazi u dugotrajnoj ozbiljnoj ustavnoj krizi. Postojeći Ustav je temeljni pravni instrument, u ovom slučaju ne naroda nego vladajuće kaste. Ustavom bi se trebao dati veći značaj referendumu i vratiti vlast narodu. Izbor narodnih zastupnika trebao bi počivati na većinskom modelu…
Bilo je samo pitanje vremena kad će permanatno tinjajući sukob, prije svega zbog nedorečenih ustavnih nadležnosti između predsjednika države Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenklovića, eskalirati do točke koja će samo potvrditi da se Republika Hrvatska nalazi u dugotrajnoj ozbiljnoj ustavnoj krizi. Po jednoj definiciji ustavna kriza postoji kad dođe do sukoba izazvanog političkim nesuglasicama između ustavotvornih organa oko nadležnosti ili djelovanja koji nisu u dovoljnoj mjeri razrađeni ustavom.
Povod je, naravno, imenovanje novog ravnatelja Vojno sigurnosno obavještajne agencije kojeg Ustavom moraju potvrditi predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Budući da je svojom personalnom politikom, jer mu to omogućava postojeći polukancelarski Ustav, Andrej Plenković, u duhu svoje najave da će prvo “promijeniti HDZ, a potom i Hrvatsku”, praktički autokratski i stranački privatizirao sve važnije državne rukovodeće funkcije ne treba čuditi da je, u sukobu s njim, Zoran Milanović obraćanjem javnosti podigao taj sukob na višu razinu.
On za to ima ustavnu podlogu u čl. 94. koji kaže: “Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”. Zato je odlučio upozoriti hrvatsku javnost “na ozbiljnu prijetnju ustavno pravnom i demokratskom poretku koji sprema Vlada Andreja Plenkovića”.
Treba se prisjetiti da je, najblaže rečeno, napetost između Pantovčaka i Banskih dvora postojala i kad je Zoran Milenović bio predsjednik Vlade a predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović. Oni su se bili sukobili oko nadležnosti u organizaciji svečanog mimohoda u povodu 20. obljetnice Vojnoredarstvene operacije “Oluja”.
Tekući sukob oko nadležnosti predsjednika Republike i predsjednika Vlade razotkrio je jer mu to omogućava postojeći Ustav autokratske ambicije Andreja Plenkovića koje rijetko nailaze ne samo na otpor u vladajućem HDZ-u, nego čak ni u diletantskoj i amaterskoj oporbi, bez obzira radilo se o lijevoj ili desnoj političkoj opciji.
Pored niza Plenkovićevih autokratskih, pa čak i pomalo faraonskih poteza, treba spomenuti način na koji je on protuustavno smijenio tri ministra iz Mosta (Orepić, Šprlje, Dobronić) kad je dao nalog svojoj tajnici da im napiše otkaze. Ministre je birao Hrvatski sabor, pa ih je jedino on mogao smijeniti, ali na taj potez Andreja Plenkovića nitko nije reagirao.
U svakom slučaju očito je da je glavni krivac za postojeću krizu nedorečeni Ustav. Treba podsjetiti da je prvi hrvatski Ustav usvojen uoči velikosrpske agresije, kad se trebalo boriti za osamostaljenje i oslobođenje države, bio polupredsjednički s velikim ovlastima predsjednika Tuđmana, jer su to nametale tadašnje okolnosti u osamostaljenju Hrvatske u nepovoljnim međunarodnim uvjetima na vanjskom i velikosrpska agresija na unutarnjem planu.
Nakon smrti predsjednika Tuđmana i teškog poraza HDZ-a na saborskim izborima Ivica Račan je imao idealnu priliku da Ustav prilagodi promijenjenim mirnodopskim uvjetima, ali kako je bio opterećen, s jedne strane jugokomunističkom ideologijom i praksom a s druge strane Mesićevim nastojanjem da zadrži što više ovlasti iz Tuđmanove polupredsjedničke vladavine, dobili smo sadašnji Ustav kao hibrid polukancelarskog sustava.
Sva moć u ovih dvadesetak godina koncentrirana je u rukama predsjednika vodeće saborske stranke počevši od Ivice Račana, koji je počeo rasprodaju Hrvatske, preko nezasitno korumpiranog i bahatog Ive Sanadera, nesposobne učenice kumrovečke škole Jadranke Kosor, preko Zorana Milanovića koji vlastitu državu smatra „slučajnom“ do bahatog Andreja Plenkovića kao poslušnog i uspješnog briselskog birokrata.
Hrvatska je na papiru parlamentarna demokracija, a u stvari je kancelarska autokracija i zato je zapala u duboku političku krizu koja je sad eskalirala oko imenovanja ravnatelja VSOA-e.
Postojeći Ustav kao temeljni pravni instrument, u ovom slučaju ne naroda nego vladajuće kaste, jednostavno ne omogućava bilo kakve političke promjene da bi se pokrenuli procesi izlaska iz dugotrajne krize. Nevjerojatna je činjenica da iz ustavno pravne struke, koja postoji na pravnim fakultetima, nema analiza o istrošenosti postojećeg ustavnopravnog poretka i prijedloga za usvajanje potpuno novog Ustava koji će konačno, što je moguće više, vratiti vlast narodu.
Po članku 147 sadašnjeg Ustava promjenu Ustava može predložiti jedna petina saborskih zastupnika, predsjednik Republike i Vlada. Budući da se u ovih tridesetak godina prvi Ustav s polupredsjedničkim ovlastima i to u otežanim ratnim uvjetima pokazao učinkovitiji, a da je postojeći lažno parlamentarni a u stvari polukancelarski doveo do dugotrajne krize, narod bi trebao odlučiti je li za čisto predsjedničko ili za čisto parlamentarno ustrojstvo državne vlasti. O tome nema ni spomena u sadašnjim najavama za iduću superizbornu godinu, što znači da postojećoj političkoj kasti, dakle vladajućem HDZ-u i nejedinstvenoj oporbi odgovara postojeći ustavni okvir za zadržavanje vlastitih privilegija.
Postoji niz instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, prije svega ukidanje političkih privilegija nacionalnim manjinama koje su, kao što je to praksa u Europskoj uniji, dio hrvatske političke nacije. Osobito bi trebalo striktno primijeniti trodiobu vlasti, jer ona danas s ovakvom ustavnom strukturom praktički ne postoji, što najbolje ilustrira sadašnji sukob oko nadležnosti za imenovanje ravnatelja VSOA-e.
Vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), novi Ustav bi trebao definirati regionalno ustrojstvo države, što uključuje i uvođenje Senata kao drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, ali i značaj iseljeništva kao značajnog dijela hrvatskog nacionalnog korpusa.
Ustavom bi se precizno, a ne dvojbeno kao što je sada slučaj, utvrdile ovlasti predsjednika Republike, te bi se dao veći značaj referenduma. Izbor narodnih zastupnika trebao bi počivati na većinskom a ne razmjernom modelu. Ustav bi trebao udariti temelje novom izbornom zakonu s izravnim biranjem najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, ali bi se mogao preispitati broj zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd.
Tek s novim Ustavom Hrvatska bi u Trećoj Republici mogla zakoračiti u bolju budućnost.
Udruga Hrvatski Ratnik
Zašto nitko ne spominje način na koji je Plenković došao na vlast, prethodno se obrazujući političkom nadogradnjom u Briselu?! Svi u RH su pristali na taj tihi coup ‘d etat, zaobilazeći hrvatske zakone, namjesto da Sabor traži raspisivanje novih izbora! Podsjetimo se da je za predsjednika HDZ-a izabran sredinom 2016-e godine s oko 60% glasova a potom, rušenjem Oreškovića i blaćenjem Karamarka pa je tako automatizmom, s manje od 5% izbornog tijela RH postao faraonom a što ne bi bilo moguće bez izvanjskog pritiska na hrvatsko meko tkivo! Sad kusamo to što smo dopustili da nam se servira! Ne zaboravimo – ONO ŠTO JE U POČETKU STVORENO KAO LOŠE, PROTOKOM VREMENA NE MOŽE POSTATI DOBRO! Samo još lošije, ako je to uopće moguće! Što je još potrebno da bi se vidjelo kako nas se slijepe vodi u provaliju!?
BOG I HRVATI!