Objavljuje Hrvatski Ratnik
Gledala je Ruža, toga kletog jutra, kako joj prostrijeljeno najmlađe dijete licem silovito zaranja u prašinu seoske ceste kojom su pokušali pobjeći u spas! Samo par trenutaka prije Stjepan je mirno spavao u svojoj postelji… Gledala je, potom, kako joj puščana zrna prolaze kroz nježne grudi njezine dvanaestogodišnje Marije… – Ovo je potresno svjedočanstvo strašnog zločina Armije BiH u krvavo rujansko jutro 1993. godine u Uzdolu…
”Na sebi imao šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao strijelne rane prsnog koša i trbuha koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari.”.
Ovo je dio zapisa o obdukciji urađenoj 17. rujna 1993. godine u KBC-u Split, na tijelu desetogodišnjega Stjepana Zelića, najmlađe žrtve pokolja u ramskomu selu Uzdol koje leži na snovitim brežljucima koje prekrivaju modrozelena vegetacija i neopisivi mir, mir koji rađa nevjericu onomu tko spozna priču o užasu koji se tamo odvio prije 27 godina (tekst je iz 2020. godine Op.A.).
Stjepan je ostao bez oca u svojoj devetoj godini života, ostao je pod krilom majke Ruže kojoj je Bog odredio životni križ preranoga pozdrava s mužem Josipom kojeg joj bolest otima u svibnju 1992. godine. Postala je jedinom skrbnicom za svoja četiri sina i dvije kćeri.
Nije imala vremena žalovati, trebala je, u paklu rata, othraniti i za život pripraviti svoje ptiće. Hrvajući se s takovim kušnjama života ni slutila nije kako tek usud može biti okrutan. U osvitu 1993. godine, u hladnomu zagrljaju ramskoga siječnja, crna joj je vijest stigla na kućni prag – u Uskoplju joj je poginuo njezin prvijenac, njezin Ivan… U obiteljsku se grobnicu Zelić ‘uselio’ još jedan član..
Ruža ni tada nije odžalovala svoje mrtve… U stisku krvavoga rata, uspravila se pod svojim križem i povukla ga dalje, u neizvjesnost života koji je od nje zaiskao nepojmljivu snagu, snagu majke koja nikada ne će posustati… Možda je, sirota, i pomislila kako ne može gore… Ali, onda dođe i zora 14. rujna 1993. godine…
Gledala je Ruža, toga kletog jutra, kako joj prostrijeljeno najmlađe dijete licem silovito zaranja u prašinu seoske ceste kojom su pokušali pobjeći u spas! Samo par trenutaka prije, Stjepan je mirno spavao u svojoj postelji…
Gledala je, potom, kako joj puščana zrna prolaze kroz nježne grudi njezine dvanaestogodišnje Marije…
U grčevitomu kriku, kakov samo majka ispušta kada joj iz krila istrgnu djecu, i sama je Ruža pala rastrgana kišom metaka koju je u nju sasuo isti onaj koji joj ubi dva mačeta, dva čista anđela koji će zauvijek ostati učenicima četvrtoga i šestoga razreda osnovne škole…
Ružina, Marijina i Stjepanova mučna smrt tek su tri od njih ukupno četrdeset i jedne. Toliko ih je zauvijek sklopilo oči u stravi toga 14. rujna. Iz knjige ovozemnoga života toga su jutra ispisana imena 29 hrvatskih civila i 12 vojnika Hrvatskoga vijeća obrane.
Uzdolski pokolj počinili su zločinci iz postrojbi Armije RBiH, sumanuto upavši u usnulo selo!
Veliki drveni križ ispred uzdolske crkve, s 41 manjim križem prikovanim na njega, s 41 imenom upisanim u naše kolektivno pamćenje, danas bdiju nad Uzdolom, selom koje ne dočeka pravdu, kajanje i kaznu…
Tamo, ako dođete, u molitvi ne zatvarajte oči! Ako ih zatvorite, čut ćete krikove, čut ćete majku kako preklinje krvnika da joj poštedi dijete! Vidjet ćete Stjepanovo lice u prašini… Tada će se… Tada će se u vama nešto slomiti… Tamo se pomolite ne zatvarajući oči!
Darko Juka / #darkojuka
Komentar by Hrvatski Ratnik
Nikada ne smijemo zaboraviti niti jednu nevinu žrtvu, a posebno ne onu iz vlastitog naroda.
U sukobu između hrvatskih snaga i Armije BiH u Bosni i Hercegovini, koji je buktio cca godinu i pol dana, postrojbe Armije BiH, među kojima su bile i glavosječe iz bliskoistočnih zemalja – pripadnici Al Kaide, mudžahedini i sl. – odgovorne su za masakr više od 1.500 Hrvata od kojih je preko 2/3 bilo civila, staraca, žena i djece, dok su ostatak činili zarobljeni pripadnici HVO-a.
Hrvati su najveće žrtve rata u BiH, stradali su i od strane Srba, ali i od muslimana, i etnički su skoro potpuno očišćeni sa svih prostora na kojima nisu bili većina i imali svoju vojsku.
Većina zločina Armije BiH uopće nije niti procesuirana, čak je i tužiteljstvo Haškog sudišta reklo da ih zločini nad Hrvatima ne zanimaju, pa tako nitko nije odgovarao niti za ovaj zločin u Uzdolu.
A država Hrvatska ŠUTI već 32 godine, ni DORH ne zanima procesuiranje odgovornih za zločine nad Hrvatima u BiH !!!
Primio Gospodin u svoje kraljevstvo sve naše nevine žrtve, licem svojim neka ih obasja, milostiv neka im bude… Počivali u miru Božjem.
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik