Komemoracija kod Jazovke Vs komunistički dernek kod Siska

Piše: Miro Perković

Nevjerojatno je u biti banaliziranje činjenice pogubljenja tolikog broja ljudi nakon tzv. oslobođenja Zagreba i Hrvatske od strane istih tih beštija koje Ikić Baniček i Habulin slave. Oni koji se ne kaju i ne priznaju svoje ili grijehe svojih očeva nisu niti mogu biti ljudi. U hrvatskom jeziku ne postoji prava riječ za njih. Slaviti one koji su bez suda, metkom u potiljak (ili na još monstruoznije načine), likvidirali ranjenike, zarobljenike, časne sestre, civile…

Jučerašnji dan 22. lipanj 2023. je za nas bio dan podsjećanja na masovno pogubljenje hrvatskih ranjenika iz zagrebačkih bolnica, bolničkoga osoblja, častnih sestara i ostalih čiji su posmrtni ostatci ekshumirani iz jame Jazovka, nakon „oslobođenja“ Zagreba od strane „antifašista-partizana“. Povodom toga su predstavnici brojnih udruga postavili vijence i zapalili svijeće kod spomenika na Jazovki. Počast pogubljenima su odali i svijeće položili i predstavnici udruga Hrvatski Ratnik i Hrvatsko Bilo.

Međutim, moram istaći da se jučerašnji dan slavi kao dan antifašističke borbe i dan partizanskog ustanka naroda SR Hrvatske. Da ne ispadne kako generaliziram, treba reći da je veći dio hrvatskih partizana bio častan i domoljuban, primjer je Andrija Hebrang i hrabri partizani koji su se borili protiv talijanskih fašista, ali se ovdje dotičem onih koji su bili krvnici hrvatskog naroda.

Kakav smo mi to narod kad istovremeno komemoriramo žrtve i slavimo njihove ubojice.

Koliko daleko ide bahatost i obijest nasljednika partizanskih zločinaca, koji su oslobodili Hrvatsku od Hrvata, najzornije pokazuje jučerašnji Dnevnk Nove TV u kojem su prikazali vijest o održavanju 82. obljetnice antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, u šumi Brezovici pokraj Siska, a jedino spominjanje bez suda pogubljenih je bilo u obraćanju gradonačelnice Siska, Kristine Ikić Baniček, koja se zgrozila činjenicom da je pokrovitelj komemoracije na Jazovki, i svih ostalim stratištima Hrvata, država Hrvatska.

„Kako može i jedna država koja drži do sebe, a koja nominalno slavi dan antifašističke borbe, istovremeno biti pokrovitelj zuluma fašista, odnosno filoustaše koji pod krinkom komemoracije navodnim žrtvama Bleiburga zapravo slave i veličaju zločince i najgori kvislinški šljam koji je ikada obitavao u Hrvatskoj.“ Što reći Ikić Baniček na nešto ovako? Pa šušo draga (nije mi nimalo draga ni kao šuša), ti tvoji „antifašisti“ su ostavili krvave tragove svojih zločina od Bleiburga do Makedonije. Kosti pričaj! A gdje su kosti koje je ostavio „najgori kvislinški šljam“? Nema ih. Mada nije da nisu pokušali ti tvoji „antifašisti“ iskopati dokaze tih strašnih ustaških zločina. Zakopali pa brže-bolje zatrpali kad su shvatili čije ostatke su pronašli.

A Habulin bi zabranio čak i četnička obilježja u Hrvatskoj??? Ma zamisli, tko bi rekao?

Nevjerojatno je u biti banaliziranje činjenice pogubljenja tolikog broja ljudi nakon tzv. oslobođenja Zagreba i Hrvatske od strane istih tih beštija koje Ikić Baniček i Habulin slave. Oni koji se ne kaju i ne priznaju svoje ili grijehe svojih očeva nisu niti mogu biti ljudi. U hrvatskom jeziku ne postoji prava riječ za njih. Slaviti one koji su bez suda, metkom u potiljak (ili na još monstruoznije načine), likvidirali ranjenike, zarobljenike, časne sestre, civile… Možemo li uopće takve smatrati i životinjama, jer su životinje plemenite i ubijaju samo kad moraju?

Ali kakav smo mi narod kad još i danas nekoliko desetaka tisuća nasljednika tih sotona prima njihove mirovine iz proračuna koji svi punimo. A problem su branitelji i njihove „privilegije“, valjda su problem i onih 4.000 koji su se ubili, pretpostavljam stoga jer su bili presretni odnosom institucija države koju su stvorili prema njima?

Bože dragi, u kakvoj to mi državi danas živimo, kakvu to mi vlast imamo? Zar smo se za ovo borili? Zar je ovo Hrvatska kakvu su sanjali Bruno Bušić, Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Blaž Kraljević i drugi naši heroji koji su život dali za Domovinu?

Prije tri godine 2020. iz jazovke je eshumirano 814 žrtava i do danas nijednoj žrtvi tog partizanskog milosrđa nije osiguran dostojanstven pogreb ili spomenik, kao što niti jedan nalogodavac zločina ili egzekutor nije odgovorao niti je sudski procesuiran za bilo koji zločin Križnog puta, dapače, još mnoge ulice i trgovi diljem Hrvatske nose imena partizanskih krvnika.

Inače je krvnik nekada bilo cijenjeno i dobro plaćeno zanimanje. Kad bi netko bio osuđen, s naglaskom na osuđen, na smrt, onda bi se krvnik s maskom na licu, jer je valjda lakše pogubiti nekoga tko ti ne vidi lice, popeo na za to posebno pripremljenu binu, a raja bi klicala s oduševljenjem. (Raja – turska riječ za ovce) Kad bi krvnik zamahnuo sjekirom ili povukao ručku vješala, te se osuđenikova glava otkotrljala ili se čulo pucanje kostiju vrata, nastupio bi delirij i raja bi vrištala od uzbuđenja. Nakon toga bi se svi razišli kućama i nastavili sa svakodnevnim akttivnostima kao da se ništa nije desilo. Nikad to više ne bi spominjali.

Ispod je nekoliko fotografija s jučerašnje komemoracije…

„Ne zaboravljamo da su počinitelji zločina Jazovke znali što čine! Stoga Hrvatski obredni zdrug Jazovka, svjestan da je stiglo vrieme da Istina i Pravda ugledaju svjetlo dana, u ime sudionika ovoga Spomen-pohoda jamči spremnost na bezuvjetnu provedbu do izpunjenja svih zadaća iz ovoga i prijašnjih proglasa. Hrvatska mora prekinuti šutnju!“ – Hrvatski obredni zdrug.

Udruga Hrvatski Ratnik