Piše: Lili Benčik
Istraživanje komunističkih zločina je i sigurnosno pitanje. Jer sekta Možemo! u Zagrebu provodi globalizacijsku i LGBTQ+- agendu mašući jugoslavenskim i komunističkim zastavama, slaveći partizane, veličajući Tita, paleći krijesove, pljujući molitelje, svećenike… Njihova LGBTQ+- agenda slobodno u paradi šeta ulicama Zagreba, a ‘Hod za život’ i ‘Antunovski hod mladih’ se zabranjuju ili ograničavaju, a molitelji žestoko napadaju…
Okrugli stol u Hrvatskom Saboru na temu Masovni zločini jugoslavenskog komunizma u Sloveniji – stratišta i prikrivanje zločina
Okrugli stol je izvrsno organizirao i vodio g. Ivan Penava, potpredsjednik Hrvatskoga sabora i predsjednik Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata.
Moram naglasiti da su bile pozvane sve udruge kao SABA RH, svi klubovi zastupnika, povjesničari… ali se lijevi jugofili nisu odazvali.
Predavači su bili su bili:
– dr. sc. Mitja Ferenc,
– dr. sc. Vlatka Vukelić,
– dr. sc. Dinko Čutura te
– g. Roman Leljak iz udruge Huda jama.
Uvodno se skupu obratio g. Ivan Penava o načinu i obliku rada Okruglog stola u Hrvatskom Saboru kao nositelju parlamentarne demokracije, teme koje je zbog objektivnosti, nepristranosti i demokratskih načela razvrstao u 5 točaka:
– Znanstveni pristup, na temelju materijalnih i forenzičnih dokaza,
– traume i tragične posljedice koje su te masovne likvidacije ostavile u kolektivnom sjećanju,
– pristup žrtvama bez obzira na ideologiju, jer zločin je zločin, bez pretenzija negiranja ili umanjivana žrtava ostalih totalitarnih režima,
– uloga pojedinaca, civilnog sektora i Katoličke crkve zbog represije i sakrivanja zločina,
– razmjeri zločina, koji su još nesagledivi jer su planirani, planski provedeni i sistematski sakrivani.
Nakon uvodnog dijela prvi predavač je bio dr.sc. Mitja Ferenc, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, suautor knjige Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji u izdanju Školske knjige Zagreb.
U knjizi su na 735 stranica dokumenti, materijalni i forenzični dokazi tih planiranih, brutalnih, masovnih zločina i njihovo pomno skrivanje. (slika 1.)
Vlasti u Sloveniji ograničavaju istraživanja. Italija i Njemačka financiraju spremanje posmrtnih ostataka, a Hrvatska još nije preuzela ni manji dio posmrtnih ostataka. Tek je nedavno Ministarstvo branitelja objavilo da će se preuzeti prvih 540 posmrtnih ostataka. Do sada je pronađeno oko 750 stratišta.
– Blizu Teznog je protutenkovski rov dug 930 metara. Pronađeno je 1.197 posmrtnih ostataka, a po sondiranju terena pretpostavlja se da je na tom mjestu ubijeno 15.000 Hrvata.
– Kočevski rog je miniran, u njemu je oko 3.400 posmrtnih ostataka Hrvata.
– Huda jama je nešto što ljudski um ne može pojmiti da se dogodilo.
– Barbarin rov, zločin skriven iza 11 pregrada. Istraživači su naišli na pregrade; treća pregrada bila je izrađena od lijevanog betona bez armature i debljine 80 centimetara. Poslije nje je bila drvena pregrada i glineni čep debljine 1,4 metra, koji je sprečavao strujanje zraka u zatvoreni jamski prostor, a onda su shvatili da postoji i peta pregrada. Šesta pregrada bila je od betona armiranog željezničkim šinama debljine 1,2 metra.
Istraživačima je postalo jasno da je netko pomno prikrio tragove svojih nedjela i da će se obistiniti glasine o masovnom ubojstvu, no da bi stigli do stratišta, rudari su morali srušiti još pet pregrada! Najdeblja pregrada od ilovače, armiranog betona i cigle zajedno je bila široka gotovo pet metara.
Kad su se rudari povukli, u rov su ušli istraživači i kriminalisti i uputili se prema jamama. Koračali su kroz gomilu obuće i omči kojima su bile vezane žrtve, ali kad su došli do prve jame i osvijetlili je svjetiljkama, u dubini su vidjeli samo drvene trupce. Ljudskih ostataka nije bilo. Začuđeni, prekoračili su preko novog nasipa i nastavili dalje. Tada se ukazao šokantan prizor: ugledali su nezamislivu masu trupala.
Stajali su pred golemom bijelom masom kojoj nisu vidjeli kraja – pred gomilom još neraspadnutih tijela, ubijenih u rovu i zalivenih betonom. S užasom su shvatili da nisu naišli samo na kosti nego i na trupla s kosom, noktima, kožom, ušima.
Bila su doslovno isprepletena jedna s drugima, kao da su u kolektivnom grču. Zbog nedostatka zraka trupla se, naime, nisu raspala. Bila su potpuno bijela.
Dr. Ferenc opisuje taj potresni opis otkrića poslijeratnog zločina u Hudoj jami: “Je li to što smo vidjeli doista stvarno?” Bijes i užas miješali su se sa suzama suosjećanja.
Planski počinjeni zločini se planski i skrivaju uklanjanjem svakog dokaza njihova postojanja.
Drugi izlagač bio je dr.sc. Dinko Ćutura, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva. Izložio je da je bilo više komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.
Na temelju ustavne odluke o raskidu svih državno pravnih sveza sa SFRJ (NN53/1991), na istoj sjednici izglasan je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata ((NN 053A/1991.).
Komisija osnovana po tom Zakonu radila je do 2002. godine, odnosno do ponovnog dolaska sljednika jugo-komunizma na vlast. Cilj je bio popisati žrtve rata i poraća (1941.–1947.).
Komisija je prikupila podatke o oko 261.415 stradalih i žrtava (s područja Hrvatske i BiH), od čega je veći dio stradao u poraću. Podaci su obuhvaćali pripadnike oružanih snaga NDH, NOV-a i civilno stanovništvo.
Vlada na čelu s Ivicom Račanom je odmah, nakon preuzimanja vlasti početkom siječnja 2000. godine, ‘zamrznula’ rad Komisije, a novoizabrano saborsko predsjedništvo zapečatilo je prostorije Komisije s pismohranom.
Početkom veljače 2001. SDP-ov saborski zastupnik Nenad Stazić podnosi prijedlog Saboru za konačno ukidanje Komisije, a 22. svibnja 2002. Sabor je izglasovao ukidanje, a građu predao Hrvatskom državnom arhivu. Račan se na neki način narugao žrtvama i radu Komisije prenijevši daljnje istraživanje u – Ministarstvo znanosti.
Slijedeći pokušaj istraživanja zločina bio je 2007
DORH i Hrvatski državni arhiv potpisali su u studenom 2007. ugovor o provođenju znanstvenog istraživanja “o ratnim zločinima počinjenim krajem i neposredno nakon II. svjetskog rata nad vojnim zarobljenicima i civilnim osobama s područja tadašnje Federalne Države Hrvatske”. Dr. sc. Josip Jurčević preuzeo je ulogu glavnog istraživača.
DORH je 2009. zaključio da je projekt završen, iako je zbog blokade obavljena samo trećina posla, a nisu htjeli ni objaviti podatke do kojih se došlo. Jurčević je sam objavio podatke u knjizi ‘Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina’ navodeći ukupno 1.720 grobišta, u Hrvatskoj ima 850, u Sloveniji približno 600, BiH 90, Srbiji 180. Na žalost buduća istraživanja pokazala su da su ti podatci još strašniji!
Dr.sc. Josip Jurčević (1951.) je hrvatski povjesničar, dragovoljac Domovinskog rata i jedan od najistaknutijih istraživača ratnih i poratnih zločina u Hrvatskoj, s naglaskom na komunističke zločine nakon 1945. (Bleiburg, Križni put, masovna grobišta).
Voditelj istraživačkog projekta DORH-a i Hrvatskog državnog arhiva (2007. – 2010.), istraživao je dokumentaciju o Bleiburgu, Križnom putu i poratnim zločinima (uključujući arhive u Beogradu i Londonu). Projekt je djelomično blokiran, a rezultati nisu u potpunosti javno objavljeni od strane institucija.
Jedan je od otkrivača jame Jazovke (masovno grobište kod Žumberka), sudjelovao u ekshumacijama i istraživanjima poratnih stratišta.
Knjige i radovi: Bleiburg: Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj, Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina, radovi o Jasenovačkom mitu, komunističkom teroru protiv Crkve itd.
Biskup Mile Bogović (1939. – 2020.), gospićko-senjski biskup (od 2000.), povjesničar i teolog, imao je vrlo važnu ulogu u istraživanju i komemoraciji poratnih žrtava nakon Drugog svjetskog rata.
Biskup Bogović je bio jedan od najistaknutijih crkvenih predstavnika koji je Crkvu pozicionirao kao važnog čuvara sjećanja na poratne žrtve nakon što je državna komisija prestala s radom 2002.
Javno je zagovarao rasvjetljavanje komunističkih zločina (Bleiburg, Križni put, masovne grobnice) i dostojno obilježavanje svih žrtava, bez obzira na nacionalnost ili stranu. Organizirao i sudjelovao u brojnim križnim putovima, simpozijima i predstavljanjima zbornika o hrvatskim mučenicima i žrtvama
Glavni je pokretač i graditelj Crkve hrvatskih mučenika u Udbini, memorijalnog kompleksa posvećenog žrtvama totalitarnih režima (posebno poratnim). U sklopu toga planirano je i svehrvatsko groblje za žrtve iz Bleiburga, Križnog puta i drugih stratišta.
Dr.sc. Josip Kolanović (1938.–2020.) bio je istaknuti hrvatski arhivist, povjesničar i dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva (HDA) od 1991. do 2005. godine. U kontekstu istraživanja zločina nakon II. svjetskog rata imao je važnu institucionalnu ulogu kao upravitelj arhivske građe. On je došao do brojke od 417.ooo ubijenih.
Doc.dr.sc. Stjepan Šterc, ugledni demograf, ustvrdio je da bi danas bilo 6,5 milijuna Hrvata da nije bilo tih poslijeratnih masovnih likvidacija.
Slijedeći izlagač bila je dr.sc. Vlatka Vukelić koja je ukazala na EU iskustva suočavanja sa totalitarnom komunističkom prošlošću u odnosu na geopolitiku i povijest.
Nakon završetka 2. svj. rata Europa je bila podijeljena na zapadne demokratske zemlje i istočne komunističke. Između njih je bio Berlinski zid kao dio ‘Željezne zavjese’, kako je tu podjelu nazvao Winston Churchill, engleski premijer.
Zapadni demokratski svijet već je tada bio svjestan da komunizam vlada istim metodama kao fašizam i nacizam. Dokaz točnosti izjednačavanja tih režima je zatvorenost komunističkog bloka iza Željezne zavjese, bez kolanja informacija, bez osobnih sloboda – slobode mišljenja, slobode kretanja, slobode političkog djelovanje, vjerskih sloboda – gdje se režim održava na vlasti demonstracijom sile nad civilnim stanovništvom odnosno terorom i represijom, logorima i stratištima, i tako pokazuje svoju snagu i osigurava opstanak.
Stoga istraživanja komunističkih zločina nije samo povijesno pitanje nego i pitanje geopolitičke stabilnosti, identiteta i nacionalne suverenosti.
Suočavanja sa komunističkim naslijeđem u Hrvatskoj je zaustavljeno detuđmanizacijom. Bez istine o komunističkoj strahovladi, teroru i represiji nema slobode kretanja informacija i kapitala.
Do suočavanja s komunističkom prošlošću u Hrvatskoj još nije došlo, istina o komunističkim zločinima se teško probija, demokratski procesi su kontrolirani, krnji, društvo i država premreženi su zaostalim komunističkim strukturama koje kontrolom medija sprečavaju slobodno kretanja informacija i kapitala.
Pitanje suočavanja s komunističkom prošlošću promatra se kroz tri aspekta:
– Ukazati na mehanizme administrativnog terora koji je bio zasjenjen šutnjom,
– ukazati na europske pravne standarde i geopolitičku pripadnost, odnosno pozicioniranje Hrvatske unutar bloka Srednje Europe,
– geopolitičkoj pripadnosti inicijativi Triju mora.
Inicijativa triju mora (Three Seas Initiative ili 3SI) je političko-gospodarska platforma koja okuplja 13 država članica Europske unije iz srednje i istočne Europe, smještenih između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora.
Osnovana je 2015. godine na inicijativu tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i poljskog predsjednika Andrzeja Dude.
Zemlje inicijative Tri mora su sve osim Austrije prošle kroz komunistički totalitarizam, bez demokratskog legitimiteta, utemeljene na izbornoj prijevari i eliminaciji političkog pluralizma. Željezna zavjesa u tom kontekstu nije bila samo fizička prepreka, nego mentalna i informacijska blokada.
Inicijativa Triju mora temelji se na tri stupa: energija, transport, digitalizacija i novi četvrti – istini.
Istraživanje komunističkih zločina je i sigurnosno pitanje, jer stare komunističke strukture ruju protiv novo uspostavljenog demokratskog poretka i povezuju se sa svima koji su protiv demokratizacije.
Očiti primjer imamo u Hrvatskoj, gdje vladajući Možemo! u Zagrebu provodi globalizacijsku i LGBT agendu mašući jugoslavenskim i komunističkim zastavama, slaveći partizane, veličajući Tita, paleći krijesove, pljujući na katoličke molitelje, svećenike, oskvrnjujući crkve, rušeći i razbijajući križeve.
Njihova LGBT agenda slobodno u Gay paradi šeta ulicama Zagreba, a ‘Hod za život’ i ‘Antunovski hod mladih’ se zabranjuju ili ograničavaju, a molitelji žestoko napadaju.
Zato suočavanje s komunističkom prošlošću znači ujedno i pripojenje europskom i svjetskom demokratskom poretku, otvoreno i slobodno kolanje informacija, otvorenih arhiva, a time i energije, roba i usluga.
Hrvatska je jedina zemlja iz inicijative Triju mora, od Baltika do Jadrana, koja nema:
– Nacionalni muzej žrtava komunizma,
– digitalno dostupne podatke o žrtvama i počiniteljima,
– neovisan institut s istražnim ovlastima za istraživanje žrtava komunizma.
Četvrti izlagač je istraživač Roman Leljak koji predstavlja onaj dio civilnog društva – udruge koji volonterski istražuje i piše da bi se saznala istina.
Udruga Huda jama za istraživanje komunističkih stratišta, osnovana je u rujnu 1988. Udruga je u prvih 10 godina obilježila 133 masovnih stratišta. Postavljeni su spomenici, kapelice i 103 križa na otkrivenim stratištima. Raznim publikacijama vršili su pritisak na vladajuće u Sloveniji da se formira Komisija za istraživanje prikrivenih grobišta i stratišta.
Huda jama ima u elektronskom obliku 876.000 stranica arhivske građe s popisanih 376.000 žrtava koju bi rado predala u Slovenski i Hrvatski državni arhiv.
U Arhivu udruge Hude jame nalazi se i dokumentacija biskupa Mile Bogovića koji je Leljaka zamolio da nastavi istraživati i ako država ‘zaboravi’.
Hudih jama ima i po Hrvatskoj
Šuma Biljeg kod Vojnića u kojoj je tunel s oko 10.000 žrtava i koju su slično minirali kao Hudu jamu. Za postojanje tunela hrvatske vlasti znaju od 1995. godine ali se ništa nije učinilo.
Na Sljemenu je otkrivena isto jedna jama kao tunel koja je minirana s preko 1.200 žrtava.
Istražiti stratišta, grobišta… i dostojno sahraniti žrtve je pravna, ljudska i civilizacijska obveza. Utvrditi što se događalo i tko je odgovoran. To je sve propisano i Ženevskim konvencijama i svim drugim međunarodnim dokumentima koje je potpisala Republika Hrvatska.
Sahrana bez utvrđivanja istine prava je katastrofa i to je ponovno ubijanje žrtava. Čovjeka ne određuje samo ono što je učinio za svoga života, već i vrijednosti koje za njim ostaju.
Stoga odnos prema umrlima predstavlja temeljno mjerilo civilizacijske zrelosti. Zajednice koje svoje mrtve ostave neidentificirane, odbacuju ih u masovnim grobnicama ili s njima manipuliraju, gube legitimitet humanosti. Svatko ima pravo na grob i ime!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Sefanija 3,17 “Sred tebe je Gospod, Bog tvoj, junak – on će te spasiti. On će se pun veselja radovati nad tobom, ušutkat će te svojom ljubavlju, nad tobom će radosno klicati.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik